Prvi maj i crveni karanfil predstavljaju simbol borbe za civilizacijske vrijednosti, simbol radničkog bunta i znak mučeništva ubijenih u Čikagu.
Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanja na svoja dostignuća odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.
Naime, praznik rada ima svoj korijen u događajima koji su započeli 1.maja 1886. godine donošenjem zakona kojim bi se ustanovilo osam sati rada dnevno. Cijelo XIX st. bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice višesatni dnevni rad, od 12 čak i 18 sati za odrasle pa i djecu iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtjevali dostojnije uvjete rada i života. Dana 1.maja 1886. godine u Čikagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala. U sukobima s policijom poginulo je više radnika i povrijeđeno nekoliko desetina. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedene su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Uspomen na krvoproliće u Čikagu, na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. maj svake godine održavati radničke prosvjede. Već sledeće 1890. godine taj datum postaje Međunarodnim danom opće solidarnosti radnika. S vremenom su proslave praznika rada pretvorene u velelebne državne priredbe mimohode kojim je u svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državnopartiskim birokratskim strukturama. 1. maj ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.